Snekine ispovijedi
Četvtak
Četvrtak, 26. 6. 2008.
Nešto ga je spucalo. Valjda mu je sve to previše. Trebali smo ostati do nedjelje, a danas već idemo doma. Dečki još ostaju. Samo nas dvoje. Svatko u svoj grad. Tako je on odlučio.
Ne razumijem ga... Tako nam je bilo lijepo. Kaže da je užasno umoran...
Nije mi pravo, ali ne želim svađe. Odlazim.
Stali smo još na Janjču i popili jedno piće i rastali se. On prema Zagrebu, ja prema Rijeci.
Mislim na lijepo tokom proteklih dana, dok se vozim prema Rijeci. Samo da ne plačem. Što mi je? Prebrzo mi je sve to. A tako mi je lijepo dok sam s njim!
U dva i pol tjedna s njime sam proživjela toliko lijepih trenutaka, koliko nisam u cijelome svome životu. Ne vjerujem da je to moguće! Ali događa se. Meni se događa!
Strah me je...
Utorak
Utorak, 24. 6. 2008.
Sinoć smo imali prvu svađu! Sjedila sma dugo vani pored rijeke, ispod neba posutog zvijezdama. Kao, neobavezno je izašao da provjeri štapove. Pravila sam se da ga ne zamjećujem.
Nakon sat vremena mi je postalo hladno. Ušla sam u šator. Bojažljivo me zagrlio. Vodili smo ljubav... Ma zašto smo se uopće svađali? Nije me briga. Lijepo mi je s njim. Mogla bih ga voljeti...
Danas se vozim u čamcu s njime. Ima bešumni motor. Uživam. Nosom param površinu vode koliko sam se nagnula da vidim što to ima u rijeci.
Pristajemo negdje u gustišu, uzvodno. Ljubi me... Idemo dalje. Uzvodno pristajemo uz neku stijenu. Predivno je. Kao da smo sami na svijetu. Samo on i ja postojimo. Vodimo ljubav...
To je naš «ljubavni kamen». Mislim da ga volim...
Ponedjeljak
Ponedjeljak, 23. 6. 2008.
Javljam na posao da spajam vikend sa praznikom. U srijedu je praznik. Direktor se ljuti. K'o ga šljivi, ionako mi je direktor samo na papiru. Ionako radim sama za sebe.
Njemu baš nije pravo. Ne želi da imam problema na poslu zbog njega. Pa neću ih imati zbog njega, nego zbog sebe i svojeg gušta!
Lijepo mi je. Prem da je vruće. Prem da nema tekuće vode. Prem da nema struje. Svejedno, lijepo mi je. S njim sam! Lijepo mi je! Sretna sam! Napokon!
Subota
Subota, 21. 6. 2008.
Jutros sam radila. Poslijepodne idem sa Saki na kupanje u Kostrenu. Moje prvo kupanje u moru ovoga ljeta! Što zbog posla, što zbog vremena.
Zvoni mobitel.
On je. Pita da li dolazim s prijateljicom natrag u Liku. Ona se živa ne da. Nije ona pustolov kao ja. Njoj sve mora biti unaprijed isplanirano. Nakon višesatnog natezanja, ona odustaje. Vozim je s jednog kraja grada na drugi. Utrpala sam stvari u torbu, istuširala se, sve u petnaest minuta!
Dok sam nju ostavila doma, već je osam navečer. Ljetna gužva. Milim kroz zagušeni grad.
Svejedno idem. Nemam pojma koliko mi treba preko Senja do Gospića... Idem, vozim kao luda. Moj mali twingo pretiče i stotinu puta bolje aute. Sam ide. Ja ga niti ne vozim. I on želi što prije stići do njega.
Već je noć. Nemam pojma koji je put za ušće. Jedva ga pronalazim. Ali stigla sam!
Nudi mi pivo prije poljupca... Možda nisam trebala doći?
Srijeda
Srijeda, 18. 6. 2008.
Prije nekoliko dana me je zvao da idem s njim na pecanje. Ja na pecanju?! Svejedno idem. Danas sam tamo s njime. Dolazim u Ogulin, umjesto Gospić. Totalno sam promašila mjesto! Kako i ne bih! Samo na njega mislim. Krećem dalje. Vozim prema Gospiću. Napokon dolazim u neko malo selo. Navodi me na mobitel.
Čeka me pred crkvom. Kako znakovito! Dok prelazim most preko rijeke Like, zastajem. Plačem. Ne mogu se obuzdati od ushita silne ljepote!
Dolazim pred crkvu. On stoji sam. Smiješi se. Zvona sa zvonika... Vozimo se prema Kruščici.
Jezero je nabujalo. Cijelim putem kroz šumu me miluje, a ja vozim... Ne želim da vožnja ikada završi.
Upoznaje me s društvom. Selimo stvari u aute i zastajkujemo u obližnjoj seoskoj birtiji. Društvo mu je ok. Sviđaju mi se. Ali svi smo malo napeti. Jedina žena među njima sam. Nadam se da će sve dobro ispasti.
I ja sam luda u kakve se pustolovine upuštam! A uopće ga tako dobro ne poznajem!
Vozimo se pored Smiljana i dolazimo u taj Gospić. Ušće Bogdančice i Naščice. Postavljamo šatore. Grijem pašticadu. Njoki su se razgnjecali i moram ih baciti. Kupujem neke gumene njoke u lokalnom dućanu. Svejedno, dobro je.
Probili smo led. Zafrkancija.
Ostajem preko noći. Spavam s njime u šatoru. Nisam tako od kad sam bila klinka! Svejedno mi je prelijepo!
Sutradan moram natrag u Rijeku. Imam posla. Valjda.
Subota
Subota, 14. 6. 2008.
Sama sam ujutro kod njega u stanu. Otišao je na posao. Ispratla sam ga kao da smo tko zna odkada zajedno. Nekako mi odgovara privid veze. Tjera me natrag u krevet da se odmorim. Oko 9:30 ne znam što bih više sa sobom. Zove me k sebi na posao. Dolazim. Vodimo ljubav i tamo. Sram nas bilo!
Odlazim.. Znam da ćemo se opet vidjeti. Lijepo mi je s njim!
Petak
Petak, 13. 6. 2008.
Već idem prema Zagrebu. Iz Rijeke. Najboljoj prijateljici iz djetinjstva je rođendan. Zaustavljam se u Karlovcu. Kiša je. Prati me cijelim putem. Noć je. Možda nisam trebala ići? Popila sam kolu s curama, ostavila poklon i žurim prema Zagrebu!
Već je skoro deset navečer. Na naplatnima gužva. Nazivam ga, govorim da kasnim radi gužve. On je sav na iglama. Barem tako zvuči. Već sam na Jankomiru. Navodi me do svojeg kvarta, do svoje zgrade. Ulazim u uaz, ulazim u lift. Otvara mi vrata na petom katu. Nervozan osmjeh mu je na licu.
Ne poznaje me. Ne poznajem ga. Čuli smo se svaki dan. Blaženo doba mobitela.
Ljubi me. Dodiruje me kao da me poznaje! Uživam. Topim se...
U životu treba ići dalje
U život treba ići dalje. I kada misliš da je pred tobom zid visok do neba, napravljen od armiranog betona, debel miljama... nije neprobojan. Treba ići dalje...
Na moju žalost ili sreću, to sam naučila na ružan način, ali kako ona stara narodna kaže: što te ne slomi ili ubije, očvrsne te. Vjerujte, istina je. Ne pričam ovo bezveze. Sve je potkrijepljeno dudgogodišnjom «borbom», da se tako izrazim.
Prvo sam se brila za opstanak u vlastitoj obitelji koja me nikako nije do kraja prihvaćala, iz ne znam kojih razloga. Ali tako se bori većina ljudi. Rijetki sretnici ne znaju kako uživaju u pažnji svojih obitelji. Njima zavidim.
Zatim sam se borila u ratnom vihoru za goli život sebe premlade da budem majka i svojih dvoje djece, sa bivšim ( hvala Bogu!) mužem. Teškim ovisnikom o kocki.
Onda je započeo naizgled divan život u novom gradiću uz more. Prava idila! Sve je napokon krenulo kako treba. Ali kako ništa lijepo dugo ne traje, došla je teška bolest. Pet godina borbe sa rakom, za kojeg su mi rekli da imam još oko 6 mjeseci do godine dana života. To je bilo prije 8 godina... Still standing!
Ta borba za život mi je otvorila oči. Moja prividna idila se rasplinula u najkriznijim trenucima. Ostala sam bez svega... Bez djece, bez osobe za koju sam mislila da me voli, bez posla, bez krova nad glavom.. sama i napuštena od svijeta.
Vratila sam se u mali potkrovni stančić u roditeljskoj kući u neku selendru, koja bi u drugim uvjetima bila seoska idila. Meni je bila kaznionica.
Uslijedila je teška depresija, iz koje sam se nekim čudom jako brzo izvukla. Ma možda i nisam, možda samu sebe zavaravam. Ali funkcioniram. Živim...
Jednog dana sam se samo spakirala i otišla u nepoznato. Veliki grad uz more. Od toga ima godinu dana. Od svega, spala sam na podstanarski život. Bliži se četrdeseta kroz koju godinu, a ja praktički – nemam ništa...
Radim. To je bitno. Ali radim posao u kojem se sama sebi i drugima moram dokazivati. Valjda se samokažnjavam za sve svoje nezrele i nepomišljene propuste u ranijim danima. Živim od danas do sutra. A tko ne?
Sanjam o nečemu velikome i lijepome. Trudim se svim silama to lijepo i veliko približiti od udaljenosti stotina nautičkih milja do neke prihvatljive distance u kojoj se može na vesla prići. Trudim se... Ali sve mi nekako ne uspijeva.
Uvijek nekako nalijećem na stotine prepreka. Kao da prirodne prepreke nisu dovoljne, moram ih nalazti još više sama.
Za neke ljude sam naporna i umišljena osoba. Za druge sam heroj, primjer kako žena treba živjeti, bla, bla,bla... Sama sebi sam poneka toliko teška...
Ima jedna svijetla točka! Jedno dijete mi se vratilo. Živi samnom. Ne mogu mu sada puno priuštiti, ali trudim se. Materijalno mislim. Moralno sam 100% uz njega. Prem da sam često nervozna i živčana. Mrzim tada samu sebe. Ali puno manje nego davno prije, kada sam bila i toliko ohola u svemu tome.
Nekada sam bila freak control. Nadam se da više nisam. Prem da i dalje volim da je sve čisto, uredno i na svojem mjestu. Ali to je više strah od nereda u životu. Ne šizim više ako stvar nije vraćena na svoje mjesto. Blago upozorim. Znam da me to čini i dalje freak controlom, ali u puno manjoj mjeri nego nekada, kada sam bila ekstrem. Vagala sam hranu i brojila kalorije u miligram! Krajnje bolesno... Ali samo tako sam imala privid da imam kontrolu nad raspadajućim životom. Sada sam više «go with the flow». Prem da volim uzvodno zaplivati na najgorim brzacima. Ali to je izazov! Ovisnik o adrenalinu, što da vam kažem...
Kažu da sam vrlo inteligentna. Govorim nekoliko stranih jezika. Imam čak i onaj certifikat od one najpametnije organizacije. Mogu si s njime dupe obrisati kad u socijalnim kontaktima osnovne vrste zakazujem. Ne s ljudima općenito. S njima imam divan odnos. Ali veze... Koja je to katastrofa!
Uvijek se uplićem s nekim isfrustriranim kompleksašima. Ovi «normalni» su mi valjda nikakav izazov.
Kada se prisjetim mojih veza i nazovi veza, ni jedan nije bio normalan i čist u glavi. Svi imaju nešto zajedničko. Ma nisam ni ja čista u glavi kad ih takve izabirem. Sve sam ih htjela spasiti od njih samih, a oni se nisu dali spasiti. Uživali su u samomučenju koje je više mučilo mene, nego njih same.
I uvijek, ali baš uvijek bi se odnos završio katastrofalno. Drame kao u nekoj sapunjari. Samo u sapunicama, na kraju ipak dođe nekakav princ na bijelom konju, hoću reći bogatun u bijesnom autu i spasi princezu, hoću reći pogubljenu bedakušu. Blago njima! I žive happily everafter.
Ali ja se ne dam spasiti! Ja volim sve sama. Pa ću izgleda i ostati zauvjek sama. Muškarci vole izbavljati djeve u nevoljama, kao u bajkama. Tako su valjda odgojeni, takvi su im primjeri u obitelji. Samo, današnje djeve su sve manje poslušne, skrušene i sve manje trpe. Sve manje su zahvalne na spašavanju i sve manje vole biti spašene. To nas čini hladnim realističarkama, da ne kažem hladnim kučkama, a oni su u biti skoro svi nepopravljivi romantici! I zato ih toliko volim!
Zadnji primjer mojeg «savršenog» muškarca. Divan, krasan, situiran dovoljno da ne mora misliti kako će sutra platiti račune. Znači i sposoban. Dobričina, simpatičan, sladak, zabavan... Sami superlativi. I pitate se, što onda nije valjalo? Pa, ja valjda, nameće se kao logičan odgovor. A ne, ne... Nije. Bila sam dobra, razumjela sve, opraštala sitne gafove, prelazila preko grubih riječi, znajući da je u biti dobar... I onda, što nije valjalo?
To što ne znam biti bespomoćna glupača kada je to potrebno. To što ne znam čitati misli. To što se ne znam ponašati sa muškarcima kao žena, nego kao frend. To što nisam «tipična» žena. A što je to tipična žena? Ne znam. Rado bih da me netko poduči.
Mala regresija. Posao mi je takav da moram ljude «pročitati» u najviše pola sata do sata, kako ne bih s njima gubila vrijeme. I to je lako, za mene. S time stvarno nemam nikakvih problema. Čim s nekime provedem uživo tridesetak minuta, već znam koje mu je financijsko, socijalno i mentalno stanje. Ali, čim umiješam osjećaje u tu priču, sve moje prekognicijske sposobnosti se gube...
U tome je problem. I zato ne mogu zadržiti ni jednoga pored sebe. Zapravo, zadržati pored sebe... Tako je uopće glupo razmišljati. Nikoga se ne može zadržavati ako sam nije voljan biti tu pored tebe. Ali ja niti tu volju ne znam pobuditi!
Volim promatrati ljude. Volim ih proučavati. Često puta se pitam kako neka osoba koja nije najbolja baš, da ne kažem napasna, pokvarena, lažljiva, manipulativna može zadržati drugu osobu godinama pored sebe. I toliko je učini ovisnom o sebi, da ta druga osoba misli kako je nitko više nikada neće htjeti niti pogledati, a kamo li zadržati uz sebe.
Svi smo mi ovisnici na neki način, o mnogočemu. Većina o novcu i emocijama. Ostali se odaju porocima, pa ih kudimo da su ovisnici, nepopravljivi i neizlječivi. A svi smo zapravo ovisnici. Samo te naše male ovisnosti vješto skrivamo iza maske vječnog osmjeha ili koječega drugog, s čime skrećemo pozornost sa pravog sebe na imaginarnog sebe, kakvi bismo voljeli biti u očima svijeta.
Pošto su ovo moje ispovjedi, priznaću svoju najveću ovisnost. Ovisna sam o ljubavi! Želim da me netko voli, bezgranično i bezuvjetno. Ali to ne nalazim. Svaki put je ta ljubav nedostižna i uvjetovana, kao da sam prokleta. Polovica života mi je prošla, a nisam je pronašla. A ja se dajem do krajnjih granica. Toliko se dajem da ugušim sa davanjem, u silnoj želji da dobijem natrag barem djeliće, komadiće zamišljenog ideala.
I onda svi naprasno odu u nekoj panici i strahu od mene tako podatne i preotvorene...
Ma znam ja one priče da žena treba biti zagonetna, 7 velova i te spike.. Nemam ja vremena za takve igre i igrice. Meni je svaki novi dan poklonjen. Smrt i ja smo se gledale dvaput oči u oči. Zbog toga se žurim kroz život, da mi slučajno ne bi što promaklo. Samo, sve manje nalazim smisao u tome životu. Sveo se na puko preživljavanje. Svaki trenutak zaborava ( opuštanja) i bijega od problema, preskupo platim. Ili sve previše doživljavam preintenzivno? Moguće. Nemam mjere, ni granice. Čemu? Kad ionako znam da ću jednoga dana ugasnuti, uostalom, kao i svi mi. Ne, ne bojim se smrti i umiranja. Bojim se samoće i umiranja u osami, bez igdje ikoga tko me je iskreno volio, kome sam nešto u životu značila. Eto, to je moj jedini strah. Strah od samoće.
Idem dalje.. sama... Rušim one armirane miljama debele i visoke zidove! Idem dalje. Hodam, trčim, jurim.. ne bježim. Samo idem dalje. Naići će netko, nadam se. Zaustaviti će me u tome ludilu i smiriti me. Vrat će se... možda. A možda ću morati sama dalje. Ne znam, ali idem dalje. Sutra je novi dan, kakav kliše! Ali istnit. Sutra zbilja jest novi dan. Nadam se da će biti sunčan. Oblaci me deprimiraju.
Nedjelja
Nedjelja, 8. 6. 2008.
Lagana kišica, ponegdje rastrgana naoblaka. Šuma. Srna je protrčala. Nekoliko lisičarki u košarici, dva vrganja. Zvoni mobitel. Razbilo mi je zvono idilu kasnoproljetnog šumskog dana.
Dolazimo prijateljičinoj kući za dvadesetak minuta. On je tu. Gleda me, ne prepoznaje me baš. Gledam ga. Nešto raste u utrobi. Upoznala sam ga prije skoro godinu dana, odtada ga vidjela dvaput i to je sve. Sada ga gledam onako polupijanog, nasmješenog. Kvragu! Privlači me!
Za nekoliko sati nekakva kotlovina koju on sprema u šumskoj idili nekog izletišta. Potok žubori. Tuđa djeca skakukuću oko nas. I njegovo dijete. Maleni mi nakon nekoliko sati govori da me voli. Dijete gladno pažnje i ljubavi. Divan je. Ljubim ga u plavu kosicu i odgovaram da i ja njega volim.
Prvi poljubac s njime! Više iz šale i zafrkancije, nego zapravo, ali osjećam uzbuđenje. Gleda me pogledom kao da samo nas dvoje postojimo. Instant zaljubljenost! Slatka kao prva instant jutarnja kava. Već navečer vodimo ljubav cijelu noć!
Ludilo zaljubljivanja mi je pomutilo pamet. Savršen muškarac!
Ja sama. On sam. Napušteni od drugih. Gladni pažnje, maženja, zagrljaja, ljubavi... Savršen par! U glavi šesnaest godina, a u guzici duplo i više.
Mlađi je, niži je, blesaviji je od mene. Ma, baš me briga! Divan je! Mogla bih ga voljeti...
Uvodnik
Dragi moji, vratila sam se sa novim blogom. Želim vam ugodno čitanje.
Sneki alias andromeda_prava